Sorta koja je preživjela u jednom jedinom trsu
Kad je 2001. godine objavljeno novo izdanje jednog od najvažnijih europskih atlasa sorata vinove loze, uz Modru kosovinu stajala je kratka napomena: sorta je vjerojatno izumrla. No priča je ipak drugačija.
Među svim vinskim sortama koje rastu u vinogradima vinarije Vitus, Modra kosovina nosi možda najozbiljniju priču. Ne zato što daje najtamnije vino ili jer je dozrijeva u barrique bačvama, nego zato što je bila na pragu toga da zauvijek nestane. I da je jedan jedini trs u jednom starom vinogradu bio iskrčen ili propao, Modra kosovina danas bi bila samo sjećanje spomenuto u knjigama o povijesti vinove loze.
Crna sorta s velikim imenom
Modra kosovina je u povijesti bila jedna od značajnijih crnih sorata sjeverozapadne Hrvatske i šireg područja nekadašnje Štajerske. Spominje se u Zagorju, Prigorju, Moslavini i na Kalničkom području, a uzgajala se i u dijelovima današnje Slovenije, Austrije i Njemačke. Bila je toliko cijenjena da su je Hermann i Rudolf Goethe 1873. godine uvrstili među samo 27 sorata prikazanih u svom glasovitom atlasu sorata vinove loze, djelu koje je i dan danas referenca u ampelografiji.
Znalo se za nju, dakle. Nije bila skrivena ni beznačajna, nego upravo suprotno. A onda je, kao i toliko toga u zagorskom vinogradarstvu, počela nestajati. Filoksera krajem 19. stoljeća uništila je velik dio starih nasada, a kad su se vinogradi obnavljali, Modra kosovina jednostavno nije bila među sortama koje su se vraćale. Novije, poznatije sorte zauzele su njezino mjesto, a ona je polako nestajala iz vinograda i iz sjećanja. Do sredine 20. stoljeća još se sporadično spominjala, ali sve rjeđe. A kad je 2001. u novom izdanju Goetheovog atlasa zapisano da je "vjerojatno izumrla", činilo se da je priča gotova.
Jedan trs kod Zlatara
Međutim, na sreću njena priča nije bila gotova. Inventarizacijom sortimenta vinove loze na području Hrvatskog zagorja, u sklopu istog projekta koji je vratio Belinu, pronađen je jedan jedini trs identificiran kao Modra kosovina. Stajao je u vinogradu u mjestu Martinci kraj Zlatara, na parceli zasađenoj sortama koje su nekoć uzgajali u vinogradima grofova Keglevića.
Čovjek u čijem je vinogradu rastao nije ni slutio da u njegovim redovima stoji posljednji primjerak sorte koju je ostatak Europe već otpisao. Ali genetska analiza pokazala je da profil tog trsa odgovara jedinom preostalom uzorku Modre kosovine u Europi - klonu koji se čuva u institutu Julius Kühn u njemačkom Geilweilerhofu. I to s jednom razlikom: njemački uzorak ima sivu boju kožice, dok zagorski trs nosi izvornu tamnomodru. Drugim riječima, jedini potpuno autentični trs ove sorte preživio je upravo ovdje.
Iz tog trsa uzeti su pupovi, pokrenuto je razmnožavanje, i Modra kosovina započela je povratak - polako, ali ovaj put s imenom, identitetom i planom.
Modra kosovina danas
Danas se Modra kosovina u proizvodnim nasadima nalazi jedino u vinogradima vinarije Vitus. Ni u Austriji, ni u Njemačkoj, ni u Sloveniji - nigdje drugdje na svijetu ova sorta više ne raste za proizvodnju vina. Kad otvorite bocu Modre kosovine, pijete vino koje ne postoji nigdje drugdje.
Po karakteru se uspoređuje s pinotom crnim - sličnog je okusa, ali s izraženijom bojom i osobnošću koja dolazi s terroira na kojem raste. Dozrijeva u barrique bačvama, a u čaši nosi note tamnog šumskog voća, vanilije, začina i dima, s finim zrelim taninima i dugim završetkom.
Sorta je zahtjevna, traži dobre položaje da postigne punu zrelost, a ima i jednu neobičnu osobinu: njezin cvijet je funkcionalno ženski, što znači da joj za oprašivanje treba druga sorta koja cvate u isto vrijeme. U vinogradima Vitusa, okružena drugim autohtonim sortama, to nije problem. Ali u izoliranom starom vinogradu, gdje je preživljavao jedan jedini trs to je bio još jedan razlog zašto je zamalo nestala.
Zanimljiv je i stari nadimak koji joj se pripisuje u literaturi: "zubatica", jer je zahvaljujući debljoj kožici grožđe moglo dugo stajati na trsu i čuvati se, a bobice su bile dovoljno čvrste da se u njih moglo zagristi.
Modra kosovina je sorta vina koja ne trpi velike riječi. Njezina priča, od Goetheovog atlasa, kroz nestajanje, do jednog trsa i povratka u vinograd govori sama za sebe. I kad podignete čašu najstarijeg zagorskog crnog vina, u njoj je i cijela ova priča, od jednog trsa u zaboravljenom vinogradu do vina kakvo Zagorje nije imalo stoljećima.
