Povratak starih sorata
U zagorskim vinogradima početkom 2000-ih od starih vinskih sorata vinove loze ostali su tek pojedinačni trsovi, razasuti, neobilježeni, često bez imena. Tim stručnjaka Agronomskog fakulteta, zajedno s Krapinsko-zagorskom županijom i lokalnim vinogradarima, krenuo je u vinograde utvrditi što je od tog nasljeđa još preživjelo.
Pronašli su pedeset i četiri sorte i pokrenuli priču koja traje do danas.
U Hrvatskom zagorju vinova loza je oduvijek bila dio krajolika, prisutna u svakom pogledu na brežuljke koji ga okružuju, uz kuće i kleti, u svakom razgovoru o godini i urodu. Generacije su rasle uz brajde i berbe, uz sorte čija se imena nisu zapisivala jer ih je svatko poznavao. A onda su, polako i bez buke, te sorte počele nestajati.
Najprije ih je krajem 19. stoljeća pokosila filoksera, zajedno s bolestima koje su stigle s američkim podlogama. Vinogradi su se obnavljali sporo, a pri obnovi su prednost dobile novije sorte, prepoznatljivije na tržištu, jednostavnije za uzgoj. Stare autohtone sorte ostajale su po strani, a s vremenom i u sjeni. Kroz 20. stoljeće nestajale su iz nasada jedne za drugima, tiho i bez kronike. Do početka 2000-ih, od nekadašnjeg bogatstva preostali su pojedinačni trsovi razbacani po zapuštenim vinogradima, a vlasnici su često ni sami nisu znali koje sorte rastu u njihovim redovima.
Iz želje da se sačuva ono što još nije izgubljeno, 2005. godine nastaje projekt zaštite i revitalizacije autohtonih sorata vinove loze Hrvatskog zagorja - zajednički poduhvat Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Krapinsko-zagorske županije i zagorskih vinogradara.
Vraćanje identiteta
U središtu projekta od prvog dana bio je prof. dr. sc. Edi Maletić s Agronomskog fakulteta, ampelograf i genetičar koji je sa suradnicima i širokim timom stručnjaka obišao vinograde širom Zagorja tražeći ono što je još preživjelo u starim nasadima. Posao je bio strpljiv i mukotrpan: trs po trs, vinograd po vinograd, čestica po čestica. Mnogi vinogradi bili su zapušteni, sorte pomiješane, a lokalni nazivi zbunjujući - ista sorta mogla je imati tri različita imena u tri susjedna sela.
dr. sc. Edi Maletić
Tim stručnjaka proveo je genetsku identifikaciju pronađenih trsova i napravio ono što do tada nitko nije: jasno utvrdio koje su sorte zaista autohtone, koje su unesene, i koje zaslužuju revitalizaciju. Rezultat je bio impresivan - pedeset i četiri sorte vinove loze identificirane su na području Hrvatskog zagorja. Među njima i one za koje se činilo da su zauvijek izgubljene.
Koliko su bili blizu potpunog gubitka, pokazuje primjer Beline starohrvatske. Nacionalni znanstveni projekt koji je od 2002. do 2006. godine sustavno pretraživao hrvatske vinograde nju nije pronašao. Zaključak je bio da je sorta nestala iz proizvodnih nasada. Tek pokretanjem specifičnog projekta orijentiranog na Hrvatsko Zagorje 2006. godine, tijekom detaljne inventarizacije na terenu, Belina je identificirana u nekoliko nasada - a najvažniji nalaz bio je onaj u dvorištu kuće Ljudevita Gaja u Krapini. Još dramatičniji bio je slučaj Modre kosovine. Pronađen je doslovno jedan jedini trs u starom vinogradu kod Zlatara, čiji vlasnik nije ni znao o kojoj se sorti radi. Iz takvih ostataka, pupova, reznica, strpljivog razmnožavanja krenula je obnova.
Istraživanja provedena u sklopu projekta pokazala su i nešto što je odjeknulo daleko izvan Zagorja: Belina starohrvatska je, zajedno s pinotom, genetski roditelj čak 16 francuskih sorata, uključujući chardonnay, rizling, frankovku i furmint. Ukupno, njezini potomci broje najmanje 81 sortu koja se danas uzgaja diljem svijeta. Prema jednoj od hipoteza, upravo je ovu lozu rimski car Marko Aurelije Probus 280. godine iz Panonije donio u Galiju, kad je ukinuo zabranu uzgoja vinove loze izvan Italije - što bi značilo da je Belina ne samo genetski roditelj chardonaya, nego i loza s kojom je vinogradarstvo iz naših krajeva krenulo prema zapadu.
Sorta koja je generacijama bila jednostavno dio svakodnevice, pokazala se jednom od najutjecajnijih u europskom vinogradarstvu.
Od laboratorija do vinograda
Pronaći sortu i dokazati njezin identitet bila je tek prva stepenica. Pred timom je stajao duži i neizvjesniji dio posla: uspostaviti matične nasade za razmnožavanje, istražiti kako se koja sorta ponaša u suvremenim uvjetima, od vinograda do podruma, i na temelju toga odabrati one s najboljim potencijalom za povratak u vinograde.
Iz tog višegodišnjeg rada izdvojene su sorte koje su pokazale da mogu dati kvalitetno vino u suvremenim uvjetima. Iz grupe belina to su Belina starohrvatska, Svetokriška belina, Belina mala i Belina smudna. Od crvenih - Modra kosovina i Volovina crvena.
No, matični nasad i kolekcijski vinograd nisu isto što i boca vina na stolu. Sortama je trebao netko tko im može osigurati ono što laboratorij ne može - vinograde, kapacitete i ljude koji će ih voditi iz godine u godinu. Tu u priču ulazi obitelj Bratković i Trgocentar. Podignut je prvi hektar matičnjaka, a zatim i nasadi Beline, Volovine crvene, Modre kosovine i Dišeće ranine. Od pronalaska prvih trsova u starim nasadima do danas nastalo je imanje s više od 10 hektara vinograda, oko 40.000 trsova i vinarija koja nosi ime Vitus.
Cijeli je proces dokumentiran u stručnoj publikaciji Sorte vinove loze Hrvatskog zagorja, koja ostaje temeljni izvor za svakoga tko želi razumjeti što je zagorsko vinogradarstvo zapravo izgubilo i koliko toga je vraćeno.
Pedeset i četiri sorte identificirane u više od dva desetljeća rada i uvjerenje da autohtone zagorske sorte zaslužuju više od zabilješke u stručnoj literaturi. Danas su autohtone sorte vinove loze ponovno u našim vinogradima, u podrumu i u čaši, a priča koja je počela s pronalaskom prvih trsova u Gajevom dvorištu još uvijek traje.
