Mjesto na kojem stoji Vitus: kurija, dvorac i priča jednog imanja

Hotel i imanje vinarije Vitus


Hotel i vinarija Vitus smješteni su na nekadašnjem dvorskom imanju u Mirkovcu. Priča o obnovljenoj kuriji, susjednom baroknom dvorcu i povijesti mjesta.

Svako mjesto ima povijest dužu od onoga što se na njemu danas vidi. Imanje na kojem stoje hotel i vinarija Vitus nije iznimka. Prije nego što je ovdje nastala vinarija, prije nego što je obnovljena kurija, ovo je bio dio jednog feudalnog posjeda organiziranog oko dvorca koji i danas stoji na obližnjem brijegu. Vrijedi ispričati tu priču, jer je dio onoga što Vitus jest.

Radna strana imanja

Vinarija i hotel Vitus nalaze se na zemljištu na kojem su nekada bile gospodarske zgrade dvorskog imanja. Takav je posjed bio jasno podijeljen: reprezentativni dio s dvorcem i perivojem, te gospodarska zona u kojoj se radilo, skladištilo i živjelo od zemlje. Vitus je izrastao upravo na toj radnoj strani imanja - što je, kad se razmisli, prikladno polazište za vinariju.

Sama zgrada hotela, u kojoj se nalazi i arhivski podrum, smještena je u obnovljenoj kuriji - starijoj plemićkoj kući skromnijih razmjera od dvorca. Vinarija je podignuta u suvremenom objektu prilagođenom proizvodnji i odležavanju vina. Tako staro i novo stoje jedno uz drugo: kurija koja pamti i pogon koji gleda naprijed.

Dvorac na brijegu

Stotinjak metara od imanja, na vrhu uzvišenja, stoji dvorac Mirkovec. Nije dio Vitusovog imanja, ali je u srži priče ovog mjesta jer su kurija i dvorac nekada dijelili istu zemlju i istu sudbinu.

Dvorac je vrijedan iz jednog razloga koji ga izdvaja u cijeloj regiji: njegova najstarija jezgra, istočno krilo iz 17. stoljeća, najstariji je primjer jednokrilnog dvorca u Hrvatskom zagorju. Izgrađeno je u vrijeme obitelji Mirkovečki, izvorno s obrambenom namjenom - dvoetažna građevina kakvih je u nemirnim stoljećima bilo mnogo.

U 18. stoljeću dograđena su dva nova krila, sjeverno i zapadno, i dvorac je dobio svoj trokrilni, tlocrtno U-oblikovani izgled. Time pripada skupini višekrilnih baroknih dvoraca Zagorja - onih koji svjedoče ne samo o arhitektonskim modama svog doba, nego i o načinu života najvišeg staleža tadašnjeg društva.

Tko je sve prošao kroz ova vrata

Vlasnici su se mijenjali, kako to već biva. Nakon Mirkovečkih, dvorac je prošao kroz ruke obitelji Špičko i Škarica, da bi u 18. stoljeću pripao obitelji Bedeković. Godine 1892. kupuje ga Ernest Vranyczany-Dobrinović, pripadnik jedne od poznatijih hrvatskih plemićkih obitelji. Nakon njih, dvorac je imao još svoje posljednje privatne vlasnike.

Svaka je obitelj ostavila trag. Najvidljiviji je onaj Vranyczany-Dobrinovića: njihovim dolaskom perivoj oko dvorca uređuje se u duhu engleske vrtne arhitekture - slobodnije i prirodnije, s naglaskom na krajolik umjesto na strogu geometriju. Unutar tog perivoja, danas starog stotinjak godina, nekada su bili i ribnjaci.

Tradicija koju nastavljamo

Kad gledate arboretum i vodene površine oko Vitusovog imanja, ne gledate nešto izmišljeno od nule. Hortikulturna priča ovog mjesta starija je od nas cijelo stoljeće. Perivoj uređen u engleskom stilu, ribnjaci, pažljiv odnos prema krajoliku - to je tradicija koju mi, na svojoj strani nekadašnjeg imanja, nastavljamo na svoj način. Više o tome što sadimo i čuvamo možete pročitati u blogu Što raste oko vinarije: priča o perivoju koji se vraća životu.

Dvorac s perivojem i danas čini skladnu cjelinu i ostaje svjedok vremena u kojem je nastao. Dobio je, na stotinjak metara udaljenosti, novog susjeda - vinariju koja se na isti komad zagorske zemlje vraća s vlastitom pričom.